Niste sami

Vrijeme za nama je bilo vrijeme kada smo donekle mogli pratiti promjene i imali prostora da izbalansiramo neki lični sud o događajima koji su predmet našeg interesovanja. Sada, a posebno u budućnosti postoji realna opasnost da nećemo biti u stanju ni da zabilježimo, a nekmoli analiziramo iole značajniji događaj. U takvom kovitlacu, običan čovjek više nije u stanju da razluči šta je dobro, a šta loše, šta je potencijalno bolest, a šta samo nelagoda ili neprijatan doživljaj. Posebno je ovo prisutno kod svakodnevnih strepnji, strahova, neprijatnih vijesti i senzacija koji dolaze iz okoline ali i našeg samog organizma.

U takvom slijedu događaja nerijetko smo prepušteni sebi i pored živih bliskih rođaka, prijatelja i brojnih poznanika da takve neptrijatne doživljaje, senzacije i-ili simptome sami razvrstavamo u našem skučenom vremenskom okviru te onda ih i doživimo kao nevjerovatno teške, nerješive, opasne po somatsko i duševno zdravlje. A onda, se latimo guglovanja i pronađšemo saputmike i sapatnike u virtuelnom svijetu i preuzimamo instant savjete i rješenja koje su ponekad put bez povratka.
Zato, i posebno zbog toga, ova akcija nije protiv napretka, posebno nije protiv nauke i progresa, ali i nije visko naučna sofisticirana kontinuirana edukacija šta i kako treba uraditi da biste bili dobro i srećni. Akcija, projekt, napor, želja, svih koje želimo da uključimo u projekt Niste sami jeste potreba da malo zastanemo, popričamo, pitamo, slušamo, osluškujemo ljude u našem okruženju, najbliže, komšije, prijatelje, prolaznke, stručnjake šta misle o našim naizgled nerješivim problemima, teškim dilemama, ozbiljnim strahovima od bolesti, od neizvjesnosti.

Tako će se prvo saznati i spoznati jedna vječna, a često zaboravljena istina da u svemu što se događa nijeste prvi a, još manje jedini. Ili da parafraziram nnašeg nobelovca Ivu Andrića:" da sa jedne strane postoji potreba da se čovjek pokaže i prikaže u najboljem svijetlu, ali sa druge strane, sve što činimo, je oličenje opšte i vječne ljudske sudbine: na jednoj strani je opasan i neizvjestan put, a na drugoj velika ljudska potreba da se na ovom putu ne izgubi i da ostavi za sobom traga. Treba pri tome biti svjestan da ono što ostavljamo iza sebe teško može izbjeći sudbinu svega što je ljudsko: prolaznost i zaborav. Takođe mnogi naši napori mogu ostati potpuno nezapaženi, ili uopšte neće biti shvaćeni. Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo".
I zato, svaka naša dilema, ti kratki i nejasni znaci strepnje, straha i nelagode, tjeskobe da smo zalutali, da smo nezapaženi i neshvaćeni mogu da nas obeshrabre na tom teškom putu. Ali sam razgovor, slučajan ili namjeran, sa bliskom osobom ili prolaznikom , može nam biti bar od pomoći da učvrstimo uvjerenje da ni u čemu što nam se dešava nijesmo sami, ni prvi ni jedini. I ovo je polazna tačka, oslonac i baza za pokret i preokret, za borbu ili promjenu ponašanja ili stava, za saznanje da je naš nerješivi problem ne samo rješiv nego ponekad i banalan, a kad je stvarno teško ili kada smo istinski u bolesti da nam preostaje borba, a ne zaokupljenost crnim mislima i planiranjem ružnih postupaka.

Moj prijatelj Duško Vujošević je na poluvremenu utakmice u Evrologi u Izraelu sa Makabijem kada je KK Partizan trebao da nadoknadi ogroman minus u koševima na poluvremenu igračima rekao: "Realnost nije nešto što treba da nas zaokuplja, borba bre". Minus je nadoknađen, a pobjeda izvojevana. Niste sami, ni kada mislite da ste jedini na ovom svijetu, imate sebe i svoje rezerve kojih možda nijeste svjesni, i imate nas, i sve doobronamjerne i pozitivne misli prertvoriće se u snagu za pobjedu dobrog i lakše podnošenje lošeg, koje neće nestati ali se može pobijediti ili posljedice dejstvovanja umanjiti..
I zaista mislim da nije ružno željeti uspjeh, sreću i dobrobit, a takođe da kad to ne ide onim tempom i na način kako mislimo, da ne treba postanemo malodušni i posustali.

″Ukratko, zašto želimo da budemo veliki, da budemo geniji-stvaraoci? ....Da bismo potkrepili mučno stečeno uvjerenje da ono što radimo nije uzaludno, da je to nešto jedinstveno. Za danas, ne za vječnost″.

Projekat Niste sami ja za za danas, za svaki dan i svakog od nas.


Pukovnik prof dr Ranko Raičević
Predsednik Društva neurologa Srbije